hrabar san
🎧Audio verzija
Prije nego što je dočekalo svijet 1984. godine, Sarajevo nije bilo svjetska prijestolnica zimskih sportova. Ideja o domaćinstvu Olimpijskih igara bila je hrabar, gotovo drzak san. Ovo je priča o tom snu – o tome kako je grad, bogat historijom, ali autsajder u svijetu sporta, iskoristio svoj jedinstveni duh da uvjeri Međunarodni olimpijski komitet (MOK) i osvoji maštu svijeta, pretvarajući ambicioznu viziju u slavnu stvarnost.
Od lokalne zabave do olimpijske vizije
Generacijama su Sarajlije uživale u zimi na okolnim planinama. Skijanje je imalo dugu tradiciju na Jahorini, a strme gradske ulice bile su savršene za liguranje, uzbudljiv lokalni oblik sankanja na malim drvenim sankama. Međutim, na međunarodnoj sceni, Sarajevo je bilo gotovo nepoznato u zimskim sportovima; sankanje i bob bili su sportovi "potpuno nepoznati" javnosti. Većina jugoslavenske infrastrukture i sportista u zimskim sportovima bila je koncentrisana u Sloveniji.
San o domaćinstvu Olimpijade počeo je kao šapat kasnih 1960-ih, potaknut međunarodnom studijom iz 1968. godine koja je istakla nevjerovatan, neiskorišten potencijal regije za zimski turizam. Ovaj izvještaj je zapalio maštu lokalnih sportskih entuzijasta i gradskih zvaničnika. Vidjeli su priliku da iskoriste Igre kao katalizator razvoja, da izgrade objekte svjetske klase i da podijele svoj grad sa svijetom. Ambicija je bila tolika da im je čak i jedan od ključnih zagovornika, član MOK-a iz Jugoslavije Boris Bakrač, u šali savjetovao: "kandidujte se, ali molite Boga da ne dobijete!".
Utrka za Igre
Do 1977. godine, san je postao ozbiljna misija. Grad je formirao komitet i zvanično podnio kandidaturu za Zimske olimpijske igre 1984. Sarajevo je u utrku ušlo kao izraziti autsajder protiv dva jaka protivnika: Sappora (Japan), koji je bio domaćin Igara 1972., i snažnog švedskog kandidata, Göteborga.
Sarajevska delegacija je neumorno vodila kampanju, promovišući jedinstvene prednosti svog grada. Konačno glasanje održano je 18. maja 1978. na sjednici MOK-a u Atini. Atmosfera je bila napeta. U prvom krugu glasanja, Sapporo je tijesno vodio ispred Sarajeva. Nakon eliminacije Göteborga, sve se svelo na uzbudljiv konačni okršaj između favorita i autsajdera. U zapanjujućem preokretu, Sarajevo je pobijedilo u drugom krugu glasanjem 39 prema 36. Nemoguće se dogodilo. Kako je jedan izvještaj naveo, bila je to "pobjeda Davida nad Golijatom".
Iznenađujuća pobjeda i znatiželjni svijet
Svijet je bio iznenađen, čak i skeptičan. Jugoslavija nikada nije osvojila nijednu medalju na Zimskim olimpijskim igrama, a zemlja se suočavala s ekonomskim izazovima. Mnogi novinari su se pitali: "Sarajevo! Koji je to grad i kakav je?".
Ali Sarajevo je pobijedilo iz uvjerljivih razloga. Njegova kandidatura je predstavila kompaktne Igre, sa svim borilištima smještenim u krugu od 25 kilometara od centra grada – što je bila ogromna logistička prednost. Pružila je priliku da se svijetu zimskih sportova otvori potpuno nova, prelijepa regija. Štaviše, u eri Hladnog rata obilježenoj olimpijskim bojkotima, nesvrstana Jugoslavija je viđena kao neutralan i ujedinjujući domaćin, mjesto gdje se sportisti sa Istoka i Zapada mogu okupiti u duhu Igara.
Predsjednik MOK-a, lord Killanin, pohvalio je izbor, izjavivši da "Jugoslavija nikada nije dobila Olimpijske igre i da Sarajevo predstavlja novo, zanimljivo i atraktivno područje". Iznenađenje se brzo pretvorilo u znatiželju. Pažnja svijeta sada je bila usmjerena na Sarajevo, u iščekivanju da vidi kako će se ovaj grad hrabrih snova pripremiti za svoj trenutak pod globalnim reflektorima.