ledena rijeka

🎧Audio verzija

Zamislite rijeku čistog leda, zamrznutu u vremenu, kako se spušta niz planinu. To je bila Bob i sankališka staza Trebević, remek-djelo inženjerstva za Zimske olimpijske igre 1984. godine. Ovaj betonski div, istinski simbol sarajevskih Igara, nije samo dizajniran kao staza za najbolje sportiste svijeta, već i kao igralište dostupno za sve.

Sarajevska avlija

Davno prije Olimpijade, Trebević je bio omiljeno gradsko izletište. Generacije Sarajlija dolazile su ovdje na izlete, uživajući u svježem zraku i zadivljujućem pogledu na grad. Legendarna žičara, prvi put otvorena 1959. godine, činila je putovanje lakim, prevozeći posjetitelje iz užurbanog centra grada do mirnih planinskih šuma za samo 12 minuta. Planina je imala dugu tradiciju zimskih radosti, a lokalno stanovništvo uživalo je u sankanju poznatom kao liguranje. Nova staza izgrađena je da oživi ovaj omiljeni zimski duh među stanovnicima Sarajeva.

Tehnološko čudo

Izgradnja ove staze bila je ogroman zadatak, završen između juna 1981. i kraja 1982. godine. Predvođen domaćim inženjerom Gorazdom Bučarom i stručnjacima iz njemačke kompanije Dayle, tim je stvorio revolucionaran dizajn. Zanimljivo je da je američki voditelj Bučarevo ime jednom pogrešno izgovorio kao „Boreisa Bouchard“, čime je nastao mit koji je trajao godinama. Bila je to prva staza na svijetu izgrađena tehnikom „prskanog betona“, metodom gdje se beton prskao na čelični okvir, što je značajno uštedilo vrijeme i novac.

Rezultat je bila zastrašujuća staza duga 1.570 metara sa 13 izazovnih krivina. S prosječnim nagibom od preko 10%, bila je jedna od najbržih i najstrmijih na svijetu. Sportisti su jurili brzinama većim od 100 km/h, doživljavajući G-silu do 3G – tri puta veću od vlastite tjelesne težine! Brzina bila je legendarna i predstavljala je izazov čak i za iskusne olimpijce; tokom jednog zvaničnog treninga, prevrnula su se četiri različita boba.

Sarajevski model

Ono što je stazu na Trebeviću zaista učinilo jedinstvenom bio je njen pametni dizajn, zbog kojeg je i dobila nadimak „Sarajevski model“. Koristeći sistem jednostavnih mehaničkih pregrada, ogromna staza mogla se podijeliti na tri manje, odvojene staze različite težine. Ova izvrsna inovacija značila je da su se djeca i porodice mogle sigurno sankati iz zabave na jednom djelu staze, dok su se olimpijci tamičili za zlatne medalje na drugom.

Bila je to staza i za olimpijce i za narod. Postojali su čak i planovi za posebne rekreativne sanke sa šest sjedišta, nazvane „Vučko bobovi“, koje bi turistima pružile uzbudljivu i sigurnu vožnju niz led. Ova filozofija – spajanje vrhunskog sporta s rekreacijom za zajednicu – savršeno je oslikavala otvoreni i gostoljubivi duh Igara '84.