Emitiranje

U februaru 1984. konzorcij jugoslavenskih emitera izveo je najkompleksniju tehničku operaciju u svojoj historiji, prenoseći prve Zimske olimpijske igre "HD ere" do procijenjene dvije milijarde gledalaca širom svijeta preko namjenski izgrađenog centra u Alipašinom Polju.

Brze činjenice

  • Domaći emiter: Jugoslavenska radio-televizija (JRT), udruženje osam regionalnih centara.
  • Glavno središte: Međunarodni radio-televizijski centar (IRTVC), Alipašino Polje, Sarajevo.
  • Obim produkcije: tri istovremena multilateralna svjetska programa; više od 200 sati multilateralnog prijenosa.
  • Ključne brojke: 106 JRT kamera, 22 reportažna kola i 58 stranih TV kompanija.
  • Procijenjeni doseg: 2 do 2,5 milijarde gledalaca širom svijeta.

Zajednička produkcija: konzorcij JRT-a

Televizijska produkcija sarajevskih Igara nije bila posao jedne stanice, nego velika savezna mobilizacija. Domaći emiter bila je Jugoslovenska radio-televizija (JRT), krovno udruženje regionalnih javnih RTV centara. Da bi odgovorila obimu Igara, JRT je objedinjavala resurse iz cijele socijalističke federacije i stvorila ono što je Zoran Udovičić, rukovodilac olimpijskih operacija JRT-a, opisao kao "najveći programski projekat u historiji Jugoslavenske radio-televizije".

Operativni model oslanjao se na podjelu posla među regionalnim centrima, od kojih su mnogi dobili sportove koje ranije nikada nisu prenosili. Prema zvaničnom izvještaju i kasnijim Udovičićevim osvrtima, Jugoslavija "praktično nije imala iskustva" u tehničkom praćenju boba, sanjkanja, biatlona ili brzog klizanja. Zbog toga predolimpijska test-takmičenja 1982. i 1983. nisu bila samo generalna proba za sportiste nego i ključna tehnička vježba za prijenosne ekipe.

Kako bi se osigurali profesionalni standardi, pojedina borilišta dodijeljena su onim JRT centrima koji su imali najviše relevantnog iskustva ili kapaciteta:

  • RTV Ljubljana pratila je muško alpsko skijanje na Bjelašnici.
  • RTV Zagreb vodila je umjetničko klizanje, brzo klizanje i svečano zatvaranje u Zetri.
  • RTV Beograd bila je zadužena za bob i sanjkanje na Trebeviću.
  • RTV Sarajevo kao domaćin prenosila je svečano otvaranje i ženske alpske discipline na Jahorini.
  • RTV Novi Sad preuzela je nordijsku kombinaciju i biatlon na Igmanu (Veliko Polje).
  • RTV Priština prenosila je skijaške skokove na Igmanu (Malo Polje).
  • RTV Skoplje emitovala je hokej na ledu i ceremonije dodjele medalja u Skenderiji.

Ovaj objedinjeni napor zahtijevao je oko 2.000 zaposlenih JRT-a, među njima 650 inženjera, tehničara i producenata, koji su radili zajedno sa 1.600 predstavnika stranih emitera.

Nervni centar: Međunarodni radio-televizijski centar (IRTVC)

Tehnološko srce prijenosa bio je Međunarodni radio-televizijski centar (IRTVC), objekt od 32.000 kvadratnih metara smješten u naselju Alipašino Polje. Zbog brutalističke betonske fasade u Sarajevu je bio poznat i kao "Siva kuća". Zgrada je prvobitno građena kao novi trajni dom RTV Sarajevo, ali je njeno dovršavanje ubrzano kako bi postala olimpijsko glavno komandno mjesto prijenosa.

IRTVC je projektovan da odgovori potrebama 58 televizijskih i radijskih organizacija iz 29 zemalja. Za svoje vrijeme imao je golemu infrastrukturu, uključujući:

  • 5 televizijskih studija i 26 radijskih studija za domaću i stranu produkciju
  • 3 režije za istovremeni prijenos tri odvojena multilateralna svjetska programa, što je emiterima omogućavalo izbor između događaja koji su se preklapali
  • postprodukcijske kapacitete, uključujući filmske laboratorije, telecine jedinice i montaže
  • glavni switching centar na šestom i sedmom spratu za usmjeravanje video i audio signala s borilišta prema svijetu

Po funkciji, IRTVC je radio kao "paralelni press centar". Bio je opremljen istim elektronskim informacionim sistemima kao glavni press centar u Skenderiji, tako da je više od 4.000 akreditiranih novinara i pripadnika elektronskih medija imalo trenutni pristup startnim listama i rezultatima preko računarskih terminala i teletexta, što je za tadašnju jugoslavensku televiziju bilo pravo tehnološko novitet.

Snimanje i kontrola: tehnički ekosistem

Da bi obuhvatila zbivanja na raštrkanim planinskim i gradskim borilištima, JRT je rasporedila veliku količinu opreme: 22 reportažna kola i 106 kamera postavljenih na takmičarskim lokacijama. Raspored kamera bio je osmišljen tako da pruži sveobuhvatan pregled svake discipline, a broj opreme prilagođavan je složenosti sporta. Naprimjer, staze za nordijsko trčanje i biatlon na Velikom Polju zahtijevale su najveću gustinu opreme, pa su korištena tri reportažna kola i šest prikoličnih jedinica za podršku 23 kamere duž staza.

Vizuelni prijenos bio je i rezultat saradnje, posebno s američkom mrežom ABC, koja je donijela vlastitu unilateralnu opremu kao dopunu domaćem signalu.

  • Podjela spusta: za muški spust na Bjelašnici JRT i ABC su integrisali svoje signale kako bi riješili logistički problem duge staze. ABC je pokrivao gornju trećinu, a kamere JRT-a donje dvije trećine staze, spajajući signal tako da gledaoci dobiju puni doživljaj od starta do cilja.
  • Mikroskopske kamere: ABC je također uveo "mikroskopske kamere" montirane na opremi i sportistima, uključujući kacige skijaša pa čak i klizaljke takmičara, nudeći dotad neviđene kadrove iz subjektivne perspektive.

Iza kamera je radio složen sistem interne komunikacije koji je povezivao 180 različitih tačaka, od udaljenih planinskih startova do centra grada. Ta mreža, ključna za koordinaciju, povezivala je više od 800 operativaca radio-vezama i telefonskim linijama. Za tonski prijenos instalirano je 550 komentatorskih jedinica širom borilišta, kako bi međunarodni emiteri mogli davati vlastiti komentar preko neutralnog video-signala.

Digitalni sloj: ISOS, mjerenje vremena i teletext

Igre 1984. označile su veliki iskorak u digitalizaciji olimpijskih podataka. Okosnicu tog sistema činio je Informacioni sistem Olimpijskih igara u Sarajevu (ISOS), koji su pokretala dva velika IBM 4341 centralna računara i namjenski softver razvijen u Sveučilišnom računskom centru (SRCE) u Zagrebu. Sistem je obrađivao akreditacije, rezultate i logistiku te je podatke u realnom vremenu slao na 400 terminala i pisača raspoređenih po borilištima i press centrima.

Precizno mjerenje vremena vodilo se kroz partnerstvo dva dobavljača:

  • Swiss Timing: zvanični mjerilac vremena dopremio je 20 tona opreme vrijedne 6 miliona švicarskih franaka i tim od 70 stručnjaka za milisekundski precizna mjerenja u alpskim i nordijskim disciplinama.
  • El-Niš: jugoslavenski proizvođač elektronike isporučio je alfanumeričke semafore za dvorane Zetra i Skenderija, direktno povezane sa sistemom mjerenja vremena kako bi publici prikazivale rezultate u stvarnom vremenu.

Veliki novitet za domaću publiku bilo je uvođenje teletexta. Prvi put u Jugoslaviji, a i rijetko na olimpijskim prijenosima tog doba, elektronski je emitovan višejezični Teletext magazin. U saradnji s domaćim proizvođačem Gorenje, koji je isporučio televizore i repetitore, servis je gledaocima nudio brze rezultate, rasporede i servisne informacije na engleskom i srpskohrvatskom jeziku, bez čekanja na redovne informativne emisije.

Signal prema svijetu: sateliti, prava i doseg

Kada bi signal napustio kamere i bio obrađen u IRTVC-u, njegov put prema globalnoj publici oslanjao se na satelitsku zemaljsku stanicu Ivanjica. Smještena u Srbiji, ova stanica bila je presudna za slanje programa prema Istoku i Zapadu. U tehničkim izvještajima važila je za "svjetskog prvaka" po pouzdanosti, s najmanje prekida među 50 globalnih stanica. Tokom Igara Ivanjica je podržavala tri TV kanala prema Zapadu i jedan prema Istoku, a u blizini televizijskog kompleksa bila je postavljena i mobilna zemaljska stanica kao vruća rezerva za prekookeanske prijenose.

Finansijski motor tog globalnog dosega bio je rekordni ugovor sa ABC Sportsom. Američka mreža platila je 91,5 miliona dolara za ekskluzivna prava u Sjedinjenim Državama, što je ogroman skok u odnosu na 15,5 miliona dolara plaćenih za Lake Placid 1980. Ta investicija dovela je u Sarajevo produkciju holivudskih razmjera: ABC je angažovao 900 ljudi, 89 kamera i 19 mobilnih jedinica, čime je snažno dopunio kapacitete domaćeg emitera.

Osim u SAD-u, Igre su stigle u više od 100 zemalja.

  • Evropa: prijenos je distribuiran preko mreža Eurovision (EBU) i Intervision (OIRT).
  • Pokret nesvrstanih: prvi put za Zimske igre pripremani su posebni 45-minutni video izvještaji koji su na kasetama slani u 21 nesvrstanu zemlju Afrike i Bliskog istoka bez direktnog satelitskog pristupa.
  • Japan: NHK je osigurao radijski i televizijski prijenos.
  • Kanada: konzorcij CTV, TVA i CBC upravljao je prijenosom na kanadskom tržištu.

Televizijska nervoza: vrijeme i problemi s rasporedom

Dok je tehnika izdržala, vrijeme nije. Čuvena mećava koja je odgodila muški spust izazvala je veliku programsku krizu, posebno za ABC, koji je već unaprijed imao planiranih 63,5 sati prijenosa. Kako su discipline pomjerane, mreža je bila prisiljena popunjavati udarne termine prethodno snimljenim prilozima "Up Close and Personal" i portretima sportista, pa su kritičari takvo emitiranje podrugljivo prozvali "Sarajevski sufle", s puno punjenja a premalo sporta.

Odgode su imale i komercijalne posljedice. Gledanost ABC-a pala je 29 posto u odnosu na 1980, pa je mreža oglašivačima morala nuditi nadoknadni besplatni reklamni prostor kako bi kompenzirala slabiji doseg.

Politički gledano, eter je uglavnom ostao pošteđen hladnoratovskih tenzija, uz jedan izuzetak: akreditaciju Radija Slobodna Evropa/Radio Liberty (RFE/RL). Sovjetski olimpijski komitet protestovao je protiv prisustva američkog emitera koji je nazivao izvorom "neprijateljske propagande", ali je MOK na kraju uspio riješiti spor bez prekida prijenosa Igara.

Tehnološko naslijeđe

Zimske olimpijske igre 1984. ostavile su opipljivo naslijeđe u emiterskoj infrastrukturi i stručnosti. Međunarodni RTV centar postao je trajni dom RTV Sarajevo, kasnije RTV Bosne i Hercegovine, i republici je ostavio produkcijske kapacitete najvišeg tadašnjeg nivoa.

Možda najznačajnija potvrda jugoslavenske tehničke sposobnosti stigla je iz narednog grada domaćina. Calgary 1988 potpisao je pismo namjere o kupovini softvera koji je razvio zagrebački SRCE. Taj sistem, koji je uspješno upravljao složenim podacima o akreditacijama i rezultatima u Sarajevu, izvezen je u Kanadu, što je bio prvi slučaj prodaje tako sofisticirane jugoslavenske softverske tehnologije na sjevernoameričkom tržištu.

Domet prijenosa i prava

Teritorij Emiter / mreža Napomene
SAD i Portoriko ABC Sports Platio 91,5 miliona USD za prava; angažovao 900 ljudi.
Evropa (Zapad) Eurovision (EBU) 33 članice mreže; 150–200 sati prijenosa.
Evropa (Istok) Intervision (OIRT) 6 članica mreže; DDR je emitovao 120 sati.
Kanada CTV / TVA / CBC Konzorcij; za Montreal '76 platio simboličan 1 dolar, za '84 znatno više.
Japan NHK Radijski i televizijski prijenos.
Australija Seven Network
Nesvrstane zemlje Razni emiteri Dobijale 45-minutne video sažetke na kasetama.
Globalni zbir oko 2,5 milijarde Procijenjena ukupna publika.

Tehnološka vremenska linija

  • 1978: Sarajevo dobija kandidaturu; planiranje RTV pokrivanja odmah počinje unutar JRT-a.
  • 1979: RTV Sarajevo osniva Odbor za pripremu olimpijskog radio-televizijskog programa.
  • 1980: Organizacioni komitet potpisuje ugovor sa Swiss Timingom za tehnologiju mjerenja vremena i rezultata.
  • Novembar 1981: SRCE Zagreb počinje projektovanje softvera ISOS.
  • 1982: Počinje izgradnja Međunarodnog RTV centra kao druge faze doma RTV Sarajevo.
  • 1983: Tehnologija teletexta uvodi se u Jugoslaviju preko RTV Sarajevo za potrebe Igara.
  • 25. januar 1984: Međunarodni RTV centar zvanično otvara operativni rad.
  • Februar 1984: ABC prvi put na Zimskim igrama koristi "mikroskopske kamere" na sportistima.
  • 20. februar 1984: Calgary 1988 potpisuje pismo namjere za kupovinu jugoslavenskog softvera (SRCE).