Hoteli

Zimske olimpijske igre 1984. zahtijevale su veliko logističko proširenje sarajevske ugostiteljske infrastrukture, koje je spojilo vrhunske modernističke hotele sa hiljadama privatnih kreveta u domovima građana. Ta mreža omogućila je gradu da istovremeno ugosti "olimpijsku porodicu" i međunarodne posjetioce, potvrdi Sarajevo kao modernu svjetsku destinaciju i dodatno podstakne trajno urbano širenje prema zapadu.

Iako je glavnina sportista i medijskih radnika bila smještena u posebnim novim zonama, prije svega u Olimpijskom naselju A (Mojmilo), Olimpijskom naselju B (hotel Igman) i Novinarskom naselju Dobrinja, šira mreža smještaja oslanjala se na spoj upečatljive nove hotelske arhitekture i građanskog gostoprimstva. Specijalizirana agencija ZOITOURS vodila je integrisani urbani plan kojim je osigurano oko 20.000 kreveta, pri čemu su građani ponudili više od 15.000 privatnih mjesta za smještaj.

Brze činjenice

• Ukupni kapacitet za posjetioce: osigurano je približno 20.000 kreveta za turiste i gledaoce.
• Zvanični broj hotela: za Igre je izgrađeno 9 novih hotela, a 5 postojećih je rekonstruisano.
• "Olimpijska porodica": novoizgrađeni Holiday Inn služio je kao glavno sjedište Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) i njegovih administracija.
• Građansko gostoprimstvo: stanovnici su ponudili više od 15.000 kreveta u privatnim stanovima i porodičnim kućama.
• Agencija za upravljanje: logistiku boravka gostiju vodila je specijalizirana agencija ZOITOURS.
• Operativno osoblje: kako bi održao međunarodni standard, samo Holiday Inn je tokom Igara zapošljavao oko 400 radnika.

Gradski smještaj: od historijskih hotela do modernih središta

Kako bi se grad pripremio za dolazak velikog broja gostiju, Sarajevo je unaprijedilo postojeću hotelsku mrežu i istovremeno naručilo nekoliko novih, arhitektonski smjelih projekata. Dvanaest postojećih hotela nudilo je oko 2.000 kreveta. Tu su bili historijski hotel Evropa, koji je upravo uoči Igara obilježio 100 godina postojanja, i obnovljeni hotel Bosna. U Ilidži, zelenoj općini u širem sarajevskom području, rekonstruisani hotel Stojčevac pružao je prijatan smještaj u izuzetnom prirodnom ambijentu. Da bi se zadovoljili protokolarni zahtjevi nacionalnih olimpijskih komiteta, izgrađen je i novi hotel ŽGP (danas hotel Grand).

Ipak, pravi dragulj olimpijskog smještaja u gradu bilo je glavno sjedište "olimpijske porodice": Holiday Inn Sarajevo.

Krunski dragulj: Holiday Inn Sarajevo

Iako je prvobitno planiran kao Hilton za potrebe Međunarodnog olimpijskog komiteta, organizatori su se na kraju odlučili za cjenovno prihvatljiviji brend Holiday Inn. Hotel je između 1981. i 1983. u naselju Marijin Dvor projektovao ugledni bosanskohercegovački arhitekt Ivan Štraus. Sa 336 soba i 714 kreveta, bio je to upečatljiv desetospratni kubus obložen jarko žutim aluminijem. Hotel je zvanično otvoren 6. oktobra 1983., a prvi gost bio mu je predsjednik MOK-a Juan Antonio Samaranch. Samaranch je odsjeo u "Predsjedničkom apartmanu" na petom spratu (soba 530) i kasnije s oduševljenjem govorio o hotelu kao jednom od najboljih dokaza uspješne sarajevske pripreme.

Štraus je enterijer zamislio kao "grad pod krovom", inspirisan sarajevskim osmanskim Morića Hanom. U središtu velikog atrija stoji golemi žuti "cirkuski" baldahin, duhovita aluzija na austrougarsku prošlost lokaliteta kao Cirkus placa. Odvažna estetika nastavlja se kroz cijeli prostor: cik-cak mermerni podovi, upadljivi ljubičasti tepisi, zidovi od neobrađene cigle i reflektirajuće staklene galerije stvaraju optički dojam beskrajnog prostora.

Olimpijski rad i ekskluzivnost

Tokom Zimskih olimpijskih igara 1984. rad sarajevskih hotela prerastao je u zahtjevnu koordinaciju sigurnosti i međunarodnog protokola. Kao epicentar za "olimpijsku porodicu", Holiday Inn bio je zatvoren za širu javnost i u potpunosti rezervisan za zvanične olimpijske delegacije i njihove goste. Objekt je radio kao komandni centar sa:

• 340 soba i 16 apartmana (odnosno između 714 i 760 kreveta).
• Kongresnim salama i informacijskim centrima za službene aktivnosti.
• Savremenim PTT vezama, uključujući direktno međunarodno biranje, što je u tadašnjem Sarajevu bila rijetkost i činilo snažnu tehničku osnovu za novinare i zvaničnike.

Kako bi osigurao besprekoran smještaj i pokazao tehničke mogućnosti Jugoslavije, hotel je održavao osoblje od približno 400 radnika. Sigurnost je bila od presudne važnosti; na ulazu je postavljen specijalni kontrolni punkt nalik aerodromskom terminalu.

Spisak gostiju u najboljim gradskim hotelima čitao se kao globalni "who's who" tog vremena: među njima su bili kralj Carl XVI Gustaf od Švedske, kralj Olav V od Norveške, političari poput premijera Petera Lougheeda iz Alberte, domaćina budućih Igara u Calgaryju 1988, te Amadou-Mahtar M'Bow, generalni direktor UNESCO-a. U hotelima su boravile i slavne ličnosti, ponajviše američki glumac Kirk Douglas, lični Titov prijatelj, za kojeg se pisalo da je u kasinu Holiday Inna trošio vrlo široke ruke.

Od olimpijskog centra do "ratnog hotela"

Hotelsko svečano porijeklo dobilo je mračan obrat 1992, kada je objekat postao snažno naoružano sjedište Srpske demokratske stranke Radovana Karadžića. Rat u Bosni i Hercegovini faktički je planuo upravo pred njegovim vratima tog aprila, kada su snajperisti SDS-a iz viših spratova hotela otvorili vatru na hiljade nenaoružanih demonstranata za mir, nakon čega su ogorčeni građani i bosanska specijalna policija upali u zgradu, dok je političko vodstvo pobjeglo.

Po izbijanju sukoba Holiday Inn se pretvorio u legendarni sarajevski "ratni hotel", glavno operativno uporište međunarodnih novinara, diplomata i humanitarnih radnika. Smješten neposredno uz "Snajpersku aleju", izgubio je gotovo sve prozore i neprestano bio izložen artiljerijskoj vatri. Ipak, unutar teško oštećenih betonskih zidova multietničko osoblje pokazalo je nevjerovatnu izdržljivost: dolazili su na posao izbjegavajući snajpere i posluživali obroke u smokingu i leptir-mašni, dok je uprava na crnom tržištu nabavljala gorivo, vodu i hranu kako bi novinari nastavili slati slike rata u svijet.

Nakon što je preživio najdužu opsadu u modernoj historiji, hotel je u poslijeratnim godinama prošao kroz neuspjele privatizacije i dugove koji su 2015. doveli do zatvaranja. Srećom, ikoničnu zgradu preuzela je sarajevska grupacija Hotel Europe Group, koja je nakon opsežne obnove 2016. i 2017. trijumfalno vratila objekat u funkciju pod imenom Hotel Holiday, sačuvavši njegovu žutu fasadu i kulturno naslijeđe za novu generaciju.

Jahorinski planinski hoteli

Planinski smještaj razvijan je strateški kako bi sportisti i zvaničnici bili smješteni neposredno uz takmičarska borilišta, s ciljem da se sarajevska regija pretvori u cjelogodišnju turističku destinaciju. Na Jahorini se posebno izdvajaju tri hotelske priče, svaka vrlo različite sudbine.

• Hotel Jahorina: budući da je Jahorina već 1975. bila domaćin evropskih i svjetskih takmičenja u skijanju, bila je infrastrukturno ispred drugih planina. Hotel Jahorina sa 320 kreveta, koji je 1975. projektovao arhitekt Vinko Jurik, bio je najveći i najmoderniji objekat na planini. Tokom Olimpijade služio je kao veliki press centar, sa 70 stolova, 24 telefonske kabine i opsežnim telekomunikacijskim centrom. Nakon Igara nastavio je raditi kao glavno uporište skijališta sve do rata, kada je korišten za smještaj izbjeglica. Rat je preživio, ali je uništen u slučajnom požaru u septembru 1995. Oglodana ruševina decenijama je stajala uz moderne žičare i postala popularna među urbanim istraživačima, sve dok nije srušena 2020. Lokalitet je za 1,8 miliona eura kupljen od kompanija Galens i Pavord, koje planiraju novi luksuzni resort vrijedan 56 miliona eura.

• Hotel Vučko: završen 1983. prema projektu Zlatka Ugljena, ovaj objekat sa 25 kreveta djelimično je služio kao odmaralište za radnike kompanije "Feroelektro", a djelimično kao luksuzni smještaj za visoke goste. Ugljen je primijenio svoju filozofiju "total dizajna", oblikujući sve, od konstrukcije do namještaja. Kako bi hotel stopio s gustom šumom, strmi krov spustio je na samo 220 cm iznad tla. Enterijer su obilježavali neobrađena žuta borovina i hladni bijeli malterisani zidovi. Nažalost, ovo arhitektonsko remek-djelo potpuno je uništeno u ratovima 1990-ih.

• Hotel Bistrica: izgrađen 1984. na mjestu nekadašnje "Vile Bistrica", koja je izgorjela 1974, ovaj hotel sa 4 zvjezdice i 284 kreveta nudio je kompletan sadržaj, uključujući bazen, kuglanu i tavernu. Za razliku od mnogih drugih olimpijskih lokacija, hotel Bistrica je rat preživio bez većih oštećenja zahvaljujući položaju na srpskoj strani planine. Tokom sukoba služio je čak i za zasjedanja parlamenta Republike Srpske, uključujući i poznato glasanje u maju 1993. protiv mirovnog plana Ujedinjenih nacija.

Kapacitete Jahorine dodatno su povećavali novoizgrađeni hotel Košuta, dok su u obližnjim Palama bili novi hotel Koran i hotel Panorama, kao i rekonstruisani hotel Turist.

Bjelašnički i igmanski planinski objekti

Borilišta na Bjelašnici i Igmanu prihvatila su uglast, modernistički arhitektonski izraz. Na Bjelašnici su olimpijski smještajni kapacitet činili hotel Smuk (120 kreveta), apartmansko naselje MOC (312 kreveta) i povoljan omladinski smještaj na Babinom Dolu. Na Igmanu su se nalazili hotel Borik (150 kreveta), hotel Feri i hotel Mrazište.

Arhitektonsko sidro bjelašničkog područja bio je hotel Famos. Naručen 1980. i projektovan od arhitekata Slobodana i Duške Jovandić iz Zenice, ovaj modernistički ski-hotel sa 186 kreveta završen je 1983. Njegov oblik bio je određen razuđenom krovnom linijom koja prelazi u uglaste prepuste obložene dijagonalnom žutom borovinom, geometrijskim motivom koji se pojavljuje i na drugim olimpijskim lokalitetima poput hotela Borik i hotela Igman.

Tokom rata objekat je teško oštećen djelovanjem bosanskih Srba, nakon čega je služio kao baza UNPROFOR-a. Kasnije je obnovljen i ponovo otvoren pod imenom hotel Maršal. Međutim, neposredno pred zimsku sezonu 2017. hotel je iznenada zatvoren bez jasnog objašnjenja, a od tada je potpuno napušten i ubrzano propada.