tokom

Tokom dvije sedmice u februaru 1984. Sarajevo je postalo središte svijeta zimskih sportova, domaćin prvih Zimskih olimpijskih igara održanih u jednoj socijalističkoj, nesvrstanoj zemlji. Uprkos velikim snježnim olujama i početnoj međunarodnoj skepsi, grad je priredio festival sporta i gostoprimstva koji će Juan Antonio Samaranch kasnije proglasiti "najboljim Igrama" do tada.

Vremenska linija na prvi pogled

• 6. februar: olimpijski plamen stiže u Sarajevo nakon putovanja kroz Jugoslaviju.
• 8. februar: svečanost otvaranja održava se na stadionu Koševo.
• 9. februar: počinju velike snježne oluje, zbog kojih se odgađa muški spust.
• 14. februar: Torvill i Dean za svoj ples na ledu uz "Bolero" osvajaju dvanaest savršenih ocjena 6.0.
• 16. februar: Bill Johnson pobjeđuje u muškom spustu; Jure Franko osvaja prvu zimsku olimpijsku medalju za Jugoslaviju, srebro.
• 19. februar: svečanost zatvaranja održava se u dvorani Zetra.

Završno odbrojavanje: dolazak plamena i svijeta

Do prve sedmice februara "olimpijski osmijeh" već je preuzeo Sarajevo. Grad, koji je mnogim strancima dotad bio poznat gotovo isključivo po atentatu na nadvojvodu Franza Ferdinanda 1914, pretvorio se u globalnu pozornicu. Olimpijski plamen stigao je 6. februara, nošen trkačima koji su kroz Jugoslaviju prošli dvjema odvojenim rutama, istočnom i zapadnom. Te dvije grane spojile su se u Spomen-parku Vraca, nakon čega je baklja prenesena do platoa Skenderije, gdje je bivši olimpijac Ajdin Pašović uoči Igara upalio svečani plamenik.

Kako je plamen prolazio gradom, delegacije 49 nacionalnih olimpijskih komiteta stizale su u glavni grad. Do podneva 5. februara registrovano je više od 1.800 sportista i 3.500 novinara. Atmosfera je bila uzavrela i izrazito gostoljubiva. Taksisti su, prema izvještajima, nudili cigarete putnicima, a jedan vozač je američkom kolumnisti Joeu Fallsu odbio naplatiti vožnju i samo mu pružio ruku. Prodavnice su produžile radno vrijeme, a simbol Igara, stilizirana pahulja koju je dizajnirao Miroslav Antonić, pojavljivala se na zastavama i izlozima širom grada.

Prisutnost slavnih gostiju dodatno je pojačala glamur. Holivudski glumac Kirk Douglas stigao je u privatni smještaj u Ilidži, dok je američka društvenjakinja Marylou Whitney priredila raskošan prijem u Skupštini Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.

Iza kulisa, Međunarodni olimpijski komitet održavao je svoju 87. sjednicu u Holiday Innu. Za razliku od haotičnih priprema u Lake Placidu 1980, Sarajevo je bilo spremno. Predsjednik MOK-a Juan Antonio Samaranch javno je izrazio puno povjerenje u organizatore i naglasio da su sva borilišta dovršena. Jedina početna briga bilo je vrijeme; početak februara donio je neuobičajeno tople, gotovo proljetne temperature, ali je na samu noć otvaranja napokon počeo padati snijeg.

8. februar: svečanost otvaranja na Koševu

U srijedu, 8. februara, pogledi svijeta bili su uprti u stadion Koševo. Pred oko 50.000 gledalaca i procijenjenom televizijskom publikom od dvije milijarde ljudi, XIV Zimske olimpijske igre otvorene su slavljem mladosti i različitosti. Bila je to prva Zimska olimpijada održana u jednoj socijalističkoj zemlji, a značaj događaja dodatno je naglašavalo prisustvo 49 nacionalnih olimpijskih komiteta, što je tada predstavljalo rekord.

Parada nacija odvijala se prema srpskohrvatskom alfabetu. To je stvorilo neobičan diplomatski trenutak u kojem su Sjedinjene Američke Države ušle na stadion prije Sovjetskog Saveza, pa su se dvije supersile Hladnog rata našle jedna blizu druge u istoj povorci. Domaćin, Jugoslavija, ušao je posljednji uz ogroman aplauz.

Ključni momenti ceremonije bili su:

• Zvanično otvaranje: Mika Špiljak, predsjednik Predsjedništva SFRJ, proglasio je Igre otvorenim nakon govora Branka Mikulića, predsjednika Organizacionog komiteta, i Juana Antonija Samarancha.
• Zakletva: jugoslavenski skijaš Bojan Križaj položio je olimpijsku zakletvu u ime svih sportista, dok je dr. Miodrag Perović dao zakletvu u ime sudija.
• Plamen: vrhunac je nastupio kada je klizačica Sanda Dubravčić potrčala uz stepenice posebno izgrađene piramide visoke 18 metara i upalila olimpijski plamenik. Oslobođenje je zapisalo da je plamen, "upaljen sunčevim zrakama na grčkom tlu", konačno pronašao svoj dom.
• Umjetnički program: stotine mladih izvele su stilizirani "Marš kontinenata" i na sredini stadiona oblikovale olimpijsku pahulju.

Ceremonija je završena podizanjem olimpijske zastave i predajom ceremonijalne zastave sa gradonačelnika Lake Placida na Uglješu Uzelca, gradonačelnika Sarajeva. Dok je nebo bilo ispunjeno obojenim dimom, "olimpijski osmijeh", izraz kojim se opisivala toplina grada domaćina, prenošen je širom svijeta.

Život u olimpijskom gradu: atmosfera i logistika

Tokom februara Sarajevo je funkcionisalo kao "svijet u malom". Duh Igara širio se daleko izvan sportskih borilišta, ispunjavajući gradske ulice, restorane i domove. Sarajlije su prigrlile "olimpijski osmijeh", izraz koji je postao simbol iskrene topline i gostoprimstva pruženog gostima. Oslobođenje je bilježilo brojne primjere te ljubaznosti, od taksista koji su odbijali naplatiti vožnju gostima do građana koji su strancima ustupali mjesta u autobusu.

Olimpijsko naselje na Mojmilu smjestilo je skoro 2.000 sportista i zvaničnika u opuštenoj i otvorenoj atmosferi. Za razliku od gotovo zatvorskih domova u Lake Placidu četiri godine ranije, Mojmilo je hvaljeno zbog udobnosti i živosti. Glavni restoran bio je logističko čudo, za sam doručak pripremalo se i do tri tone hrane. Kuhinjsko osoblje, uz savjetnike američke kompanije ARA, pripremalo je raznovrsne jelovnike prilagođene međunarodnim ukusima, iako je italijanska ekipa iz predostrožnosti dovela vlastite kuhare i tjesteninu.

Prisutnost slavnih dodatno je pojačala svečarsko raspoloženje u gradu. Holivudska zvijezda Kirk Douglas redovno je viđan po sarajevskim restoranima, a ostala je upamćena i priča da mu je jednom račun bio prevelik, što su posramljeni zvaničnici odmah ispravili. Među gostima su bili i kralj Olav V od Norveške, kralj Carl XVI Gustaf od Švedske i princeza Anne iz Velike Britanije, koja je bodrila takmičare s tribina.

Na kulturnom planu grad je bio potpuno živ. Muzeji i galerije otvorili su posebne izložbe, poput "Umjetnost i sport" te pregleda jugoslavenske likovne umjetnosti. Narodno pozorište izvodilo je operu i balet, uključujući Eru s onoga svijeta, dok je program "Zagreb za Olimpijadu" doveo izvođače iz hrvatske prijestolnice kako bi zabavljali goste. I logistika je bila predmet ponosa: novi žuti Holiday Inn služio je kao sjedište MOK-a, a flota Mitsubishi vozila pomagala je zvaničnicima da se probijaju po snijegom zatrpanom gradu.

Borba sa stihijom: snježna oluja i promjene rasporeda

Samo nekoliko sati nakon svečanosti otvaranja vrijeme, koje je dotad bilo neuobičajeno toplo, naglo se promijenilo. Veliki ciklon donio je gotovo metar snijega na planine i orkanske udare vjetra. Muški spust na Bjelašnici, glavni alpski događaj Igara zakazan za 9. februar, morao je biti odgođen.

Na vrhovima su udari vjetra dostizali i 160 km/h, kidali žičare i zatrpavali oznake na stazama. Na Jahorini, gdje su se vozile ženske discipline, stanje je bilo jednako ozbiljno, uz izvještaje o manjim lavinama u blizini staza. Međunarodna štampa, koju je grad u početku šarmirao, počela je pokazivati nestrpljenje. Jedne norveške novine objavile su naslov "Sorry-evo", predviđajući logistički kolaps.

Organizatori su odgovorili ljudskom snagom. Jugoslavenska narodna armija mobilizovala je stotine vojnika koji su staze doslovno tabali čizmama kako bi stvorili čvrstu podlogu za utrke. Radili su zajedno s hiljadama dobrovoljaca, često tokom cijele noći, kako bi očistili i pripremili borilišta. Već u drugoj sedmici vrijeme se razvedrilo, a zgusnuti raspored uspješno je proveden. Ono što je prijetilo da preraste u katastrofu pretvorilo se u trijumf organizacije.

Trijumfi na snijegu: alpski i nordijski vrhunci

Kada su se oluje smirile, planine su postale pozornica historijskih podviga. Dana 16. februara, nakon višednevnih odgađanja i verbalnog nadmudrivanja, drski Amerikanac Bill Johnson održao je obećanje i pobijedio u muškom spustu. Austrijski favorit Franz Klammer ranije ga je omalovažio nazivajući ga nasenbohrerom, početnikom i neozbiljnim takmičarem, ali Johnson je na Bjelašnici dominirao stazom. Završio je s vremenom 1:45.59 i postao prvi Amerikanac koji je osvojio olimpijsko zlato u najprestižnijoj alpskoj disciplini.

Dva dana ranije, 14. februara, domaćin je doživio eksploziju oduševljenja. U muškom veleslalomu 21-godišnji Slovenac Jure Franko odskijao je utrku života. Nakon prve vožnje bio je četvrti, ali je u drugoj napao svom snagom i osvojio srebrnu medalju, prvu zimsku olimpijsku medalju za Jugoslaviju. Grad je eruptirao od radosti, a po Sarajevu su se pojavili ručno ispisani natpisi: "Volimo Jureka više od bureka."

Alpski program završen je 19. februara porodičnom dramom kakva se rijetko viđa. U muškom slalomu američki blizanci Phil i Steve Mahre opovrgnuli su kritike da su van forme. Phil Mahre odvezao je blistavu drugu vožnju i osvojio zlato, dok je brat Steve uzeo srebro, što je bio prvi slučaj da su braća završila kao prvi i drugi u pojedinačnoj olimpijskoj disciplini. Samo nekoliko trenutaka nakon pobjede Phil je saznao da mu je u Sjedinjenim Državama rođen sin.

Na nordijskim stazama Igmana tiha Finkinja Marja-Liisa Hämäläinen ostvarila je savršen učinak. Pobijedila je u sve tri pojedinačne discipline skijaškog trčanja, na 5 km, 10 km i 20 km, i postala najuspješnija sportistkinja Igara. U međuvremenu su skakaonice na Malom Polju donijele veliki dvoboj između Matija Nykänena iz Finske i Jensa Weissfloga iz Istočne Njemačke, koji su podijelili zlata i srebra na skakaonicama od 70 i 90 metara.

Umjetnost i snaga na ledu

Dok su se skijaši na planinama borili s prirodom, Zetra je svjedočila nastupima koji su promijenili historiju zimskih sportova. Na Valentinovo, 14. februara, britanski plesni par na ledu Jayne Torvill i Christopher Dean izveo je umjetničko remek-djelo Igara. Klizajući uz Ravelov Bolero, zaobišli su ograničenje trajanja programa tako što su rutinu započeli klečeći na ledu. Njihov hipnotički nastup izazvao je ovacije publike i donio niz savršenih ocjena: ukupno dvanaest 6.0, uključujući čistih devet 6.0 za umjetnički dojam.

U ženskom umjetničkom klizanju razvilo se veliko suparništvo između istočnonjemačke zvijezde Katarine Witt i američke svjetske prvakinje Rosalynn Sumners. Witt je, klizajući na temu ciganske muzike, osvojila sudije harizmom i tehničkom preciznošću. Sumners je u slobodnom programu klizala opreznije da bi izbjegla grešku, pa je planirani trostruki skok pretvorila u dvostruki. Upravo ju je to oklijevanje vjerovatno koštalo zlata; izgubila ga je od Witt za samo desetinku boda. U muškoj konkurenciji Amerikanac Scott Hamilton oslonio se na prednost stečenu u obaveznim figurama i na tehničku stabilnost kako bi osvojio zlato, iako je u slobodnom programu bio iza Kanađanina Briana Orsera.

Hokejaški turnir obilježio je povratak sovjetske "Crvene mašine". Nakon šoka iz Lake Placida 1980. i poraza od Sjedinjenih Država u "Čudu na ledu", sovjetski tim stigao je u Sarajevo odlučan da vrati dominaciju. Predvođeni legendarnim golmanom Vladislavom Tretjakom, potpuno su nadigrali konkurenciju, pobijedili u svakoj utakmici i ostvarili gol-razliku 48 prema 5. U odlučujućoj utakmici savladali su Čehoslovačku 2:0 i uzeli zlato. Za Amerikance ovoga puta nije bilo čuda; mlada ekipa završila je tek na sedmom mjestu i nije se plasirala ni u borbu za medalje.

Zatvaranje Igara: "Doviđenja, drago Sarajevo"

Uvečer 19. februara olimpijski plamen ugašen je u dvorani Zetra. Svečanost zatvaranja bila je emotivan oproštaj od događaja koji je nadmašio sva očekivanja. Juan Antonio Samaranch, koji je predsjedavao svojim prvim Olimpijskim igrama kao predsjednik MOK-a, organizatorima je uputio najveći mogući kompliment. Proglasio je Sarajevo domaćinom "najbolje organizovanih Igara u historiji Zimskih olimpijskih igara", rečenicu koja će kasnije postati gotovo obavezna, ali je ovdje prvi put izrečena s punom težinom.

U posebno dirljivom trenutku Samaranch je Branku Mikuliću, predsjedniku Organizacionog komiteta, uručio zlatni Olimpijski orden, priznajući mu vodstvo nad Igrama koje nisu bile opterećene bojkotima ni organizacionim haosom kakav je obilježio ranija izdanja. Ceremonija je uključivala i tradicionalnu predaju narednom domaćinu, Calgaryju, a Frank King, čelnik kanadskog komiteta, posmatrao je sve sa, kako je pisala štampa, "širom otvorenim očima" pred jugoslavenskim uspjehom.

Dok se zastava spuštala, Samaranch je izgovorio riječi koje će odjekivati decenijama: "Doviđenja, drago Sarajevo." Tokom dvanaest dana grad je bio središte svijeta, zamijenivši asocijaciju na 1914. slikama sporta, mira i "olimpijskog osmijeha". Igre su bile završene, ali sjećanje na grad koji je bio ujedinjen u slavlju ostalo je dugo nakon što se snijeg otopio.