prije

Kasnih 1970-ih Sarajevo je u svijetu bilo poznato prije svega po atentatu na nadvojvodu Franza Ferdinanda 1914. godine. Smatralo se industrijskim gradom, često obavijenim zimskim smogom, sa skromnom sportskom infrastrukturom.

Ipak, taj kraj nikada nije izmakao pažnji zaljubljenika u zimske sportove. Grad okružen planinama koje su više od sto dana godišnje bile pod dubokim snijegom imao je uspavani potencijal koji je postojao mnogo prije olimpijske kandidature. Još u osmanskom periodu bilo je popularno "liguranje", preteča savremenog sanjkanja. Austrougarsko doba kasnije je donijelo skijanje, klizanje i modernu verziju sanjkanja.

Između dva svjetska rata obližnje planine bile su pune entuzijasta koji su gradili planinarske domove i skakaonice, a 1937. na Palama i Jahorini organizovan je prvi jugoslavenski skijaški reli. Nakon Drugog svjetskog rata grad je doživio brz razvoj zimskih sportova, što je posebno obilježilo postavljanje prve sjedežnice 1953. i domaćinstvo međunarodne Studentske "Zimske sedmice" 1955, svojevrsne preteče Zimske univerzijade.

Ta duboko ukorijenjena tradicija postavila je pozornicu za jedno veliko iznenađenje. Ovo je priča o tome kako je smjela vizija, potaknuta međunarodnom studijom, prvi put dovela olimpijski plamen na Balkan.

Iskra: studija OECD-a

Prijelaz od lokalne skijaške kulture do ozbiljnog svjetskog kandidata započeo je jednim konkretnim dokumentom. Godine 1968. OECD (Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj) objavio je studiju pod naslovom "Possibilities and Problems of Development of Winter Tourism in Yugoslavia."

Studija je potvrdila da je sarajevska regija izuzetno pogodna za razvoj zimskog turizma. Upravo je taj nalaz dao presudan podsticaj ideji da bi Sarajevo moglo biti domaćin i najvećeg sportskog događaja od svih. Iako je još 1970. postojala početna zamisao o kandidaturi za Igre 1976. ili 1980, tada je procijenjeno da je takav poduhvat nerealističan.

Pobjeda u kandidaturi

U maju 1978. Međunarodni olimpijski komitet okupio se u Atini na svom 80. zasjedanju. Atmosfera je bila napeta, obilježena političkim komplikacijama Hladnog rata i finansijskim traumama koje su iza sebe ostavile Igre u Montrealu 1976. U toj klimi neizvjesnosti za domaćinstvo Zimskih olimpijskih igara 1984. borila su se tri grada: Sapporo u Japanu, Göteborg u Švedskoj i Sarajevo u Jugoslaviji.

Na papiru je Sarajevo bilo izraziti autsajder. Sapporo je Igre uspješno organizovao samo šest godina ranije, 1972, i nudio je sigurnu, provjerenu infrastrukturu. Göteborg je predlagao skandinavske Igre, ali s borilištima raspoređenim na velikim udaljenostima. Sarajevo je, nasuprot tome, bilo velika nepoznanica, grad gotovo bez međunarodnog ugleda u zimskim sportovima, bez skakaonica, bob-staze ili stadiona za brzo klizanje. Zapadna štampa često ga je nazivala "Pittsburghom Jugoslavije", aludirajući na njegovu industrijsku, a ne turističku prirodu.

Strategija: dogovor sa "švedskim princom"

Sarajevsku pobjedu osmislio je mali krug entuzijasta, među njima Ljubiša Zečević i Ahmed Karabegović, ali njihov pravi adut bio je Artur Takač. Kao Jugoslaven i tehnički direktor MOK-a, Takač je iznutra poznavao način rada Komiteta. U razgovorima s članovima MOK-a zagovarao je ideju širenja olimpijskog pokreta na nove regije, umjesto vraćanja starim domaćinima poput Sappora.

Prelomni trenutak došao je kroz džentlmenski dogovor između Takača i švedskog princa Bertila. Oni su se usaglasili da će, ako u prvom krugu ispadne Göteborg ili Sarajevo, grad koji ispadne podržati onaj drugi, kako bi se spriječila pobjeda Sappora.

Glasanje

Strategija je uspjela. U prvom krugu glasanja rezultati su bili:

• Sapporo: 33 glasa
• Sarajevo: 31 glas
• Göteborg: 10 glasova

Nakon ispadanja Göteborga, skandinavski blok je u drugom krugu preusmjerio podršku Jugoslaviji. Konačan rezultat bio je Sarajevo 39, Sapporo 36. Autsajder je pobijedio. Međunarodna štampa na vijest je reagovala sa iznenađenjem, ali je u samom Sarajevu uslijedio talas euforije i ogromna mobilizacija resursa.

Koncept kompaktnih Igara

Sarajevo nije pobijedilo zahvaljujući postojećim objektima, nego zahvaljujući svom potencijalu i precizno oblikovanom obećanju iznesenom u službenoj kandidacionoj dokumentaciji. Kandidatura je bila zasnovana na konceptu "kompaktnih Igara", prijedlogu koji je nudio praktičnost kakva dotad nije viđena u olimpijskoj historiji.

• Centar grada: ledeni sportovi, umjetničko klizanje, hokej i brzo klizanje, trebali su se održavati u gradu, koristeći postojeći kompleks Skenderija i planirani novi kompleks Zetra.
• Planine: alpske i nordijske discipline bile su raspoređene na okolnim planinama, Bjelašnici, Jahorini, Igmanu i Trebeviću, do kojih se iz centra grada moglo stići za manje od 45 minuta.

Garancije i principi

Nakon političkih posljedica Igara u Montrealu 1976, kada se Tajvan povukao zbog viznih problema, MOK je tražio stroge garancije. Savezna vlada Jugoslavije i Grad Sarajevo dali su pisana uvjeravanja da će:

1. Otvoren ulazak: svim akreditovanim osobama biti omogućen nesmetan ulazak u zemlju, bez obzira na diplomatske odnose. To je bilo ključno obećanje jedne nesvrstane zemlje u doba Hladnog rata.
2. Finansijska stabilnost: Igre biti finansirane kombinacijom lokalnih, republičkih i saveznih sredstava, uz veliku javnu donatorsku kampanju i marketinške prihode, tako da MOK ne ostane iza finansijske katastrofe.

Kandidatura povezana s urbanom obnovom

Kandidatura nije bila samo sportski projekat nego i okidač urbane transformacije. Tijesno je bila povezana s "Projektom zaštite čovjekove sredine", velikim poduhvatom vrijednim 72 miliona dolara, djelimično finansiranim i sredstvima Svjetske banke.

• Infrastruktura: kandidacioni spis najavio je izgradnju gasovoda kako bi se smanjio zimski smog, modernizaciju vodosnabdijevanja i proširenje aerodroma za prihvat aviona tipa Boeing 727.
• Borilišta: dokument je predviđao izgradnju Olimpijske dvorane Zetra, obnovu stadiona Koševo za ceremonije otvaranja te podizanje prve staze za bob i sanjkanje u Jugoslaviji na Trebeviću.

Sarajevo MOK-u nije obećalo raskoš, nego funkcionalnost: Igre u kojima će ulaganja služiti stanovništvu i dugo nakon što se olimpijski plamen ugasi.

Jugoslavija početkom 1980-ih

Pripreme su se odvijale u politički i ekonomski zahtjevnom razdoblju. Kada je Sarajevo dobilo Igre 1978, Jugoslaviju je vodio Josip Broz Tito. Nakon njegove smrti u maju 1980. uvedeno je kolektivno, rotirajuće predsjedništvo, zamišljeno da uravnoteži interese republika federacije, efikasno u nekim segmentima, ali bez jedinstvene ličnosti koja bi povezivala čitav sistem.

Ekonomske teškoće i "stabilizacija"

Početkom 1980-ih Jugoslavija je bila pod snažnim finansijskim pritiskom. Savremeni izvještaji i kasniji prikazi često navode veliki vanjski dug i visoku inflaciju, koja se nerijetko opisivala u desecima procenata. Savezni odgovor bio je program "stabilizacije", obilježen mjerama štednje.

Svakodnevne posljedice uključivale su:

• Nestašice i racionalizaciju robe poput kafe, ulja i kućnih potrepština.
• Ograničenje uvoza i devalvaciju, s ciljem smanjenja trgovinskog deficita.
• Pritisak na gorivo, koji je pogađao saobraćaj i planiranje; s ograničenjima povezanim s dostupnošću goriva suočavao se čak i JAT.

Bosanska ambicija

Unutar federacije Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina dugo je doživljavana kao manje razvijena sirovinska baza, ekonomski iza bogatijih sjevernih republika Slovenije i Hrvatske. Pod vodstvom Branka Mikulića, visokog partijskog funkcionera koji će kasnije postati predsjednik Organizacionog komiteta, Olimpijada je shvaćena kao mnogo više od sportskog događaja, bila je razvojna poluga. Cilj je bio da se Bosna iz industrijske periferije preobrazi u zimsku turističku destinaciju ravnu Alpama, pa da se modernizacija praktično nametne kroz pripreme za Igre.

Most između Istoka i Zapada

Kao jedna od vodećih zemalja Pokreta nesvrstanih, Jugoslavija je željela ugostiti događaj otvoren i Istoku i Zapadu. Ta neutralnost postala je praktična prednost u deceniji obilježenoj bojkotima i političkim tenzijama, pa je Sarajevo moglo nastupiti kao gostoljubiv i široko dostupan domaćin.

Učešće javnosti i osjećaj da su Igre "naše"

Uprkos ekonomskoj krizi, Igre su u Sarajevu probudile snažnu građansku energiju. U gradu naviknutom na improvizaciju i guste društvene veze, pripreme su postale zajednički projekat, barem na površini, sposoban da privremeno ublaži političke i društvene napetosti.

Samodoprinos

Finansiranje Igara bilo je dokaz tog kolektivnog duha. Iako se o saveznom finansiranju vodila oštra rasprava, uz početnu skepsu Slovenije prema troškovima, građani Sarajeva odlučili su sami preuzeti dio tereta. Na referendumu su izglasali "dobrovoljni samodoprinos", odnosno izdvajanje iz vlastitih plata. Godinama su stanovnici odvajali između 1,2% i 2,5% svojih primanja kako bi finansirali projekat zaštite čovjekove sredine i olimpijsku infrastrukturu.

Zajednički duh i volontiranje

Sarajlije često opisuju lokalni etos riječi raja, neformalni osjećaj "naših ljudi", koji naglašava solidarnost i svakodnevnu jednakost. Upravo je taj duh podržavao donatorske akcije i dobrovoljni rad.

Među primjerima koji se često navode u savremenim sjećanjima izdvajaju se:

• Donacije: novac, nakit i dragocjenosti prikupljani za olimpijske fondove, uključujući i poznatu priču o sarajevskom zlataru Fuadu Kasumagiću, koji je za olimpijski fond darovao kilogram zlata skupljanog godinama iz prašine svoje radionice.
• Omladinske radne akcije: volonterske brigade poznate kao Omladinske radne akcije, organizovani omladinski kampovi koji su osiguravali radnu snagu za kopanje kanala, krčenje staza i osnovne pripremne radove na terenu.

Maskota koju je izabrala javnost

Zvanična maskota, Vučko, postala je simbol osjećaja da Igre pripadaju građanima. U konkursu koji je pratila cijela zemlja čitaoci novina izabrali su nasmijanog vuka čiji je autor Jože Trobec. Time je vuk iz narodne predodžbe prijeteće životinje pretvoren u srdačnog domaćina, u skladu s porukom kandidature o samouvjerenom gostoprimstvu.

Prkos stereotipima

Za Sarajlije su Igre bile prilika da prkose stereotipu o "Balkanu" kao prostoru neorganizovanosti. Lokalni humor često se poigravao tim strahom; kružile su šale o tome hoće li sijalice biti zamijenjene i hoće li voda uopšte teći. Međutim, kako su borilišta počela nicati prije roka, zavladao je snažan osjećaj ponosa. Grad je želio dokazati skeptičnima, ali i samome sebi, da može izvesti događaj svjetske klase uz preciznost i gostoprimstvo.

Graditeljski program i okolišni zahvati

Kada je Sarajevo dobilo kandidaturu, nije posjedovalo veliki dio infrastrukture potrebne za Zimske olimpijske igre. Zadatak nije bio puka obnova, nego velika izgradnja, i u gradu i na planinama.

Između 1979. i 1983. Organizacioni komitet vodio je 163 projekta u oblastima saobraćaja, komunalija, stanogradnje i sportskih borilišta.

Okolišni "zeleni plan"

Izgradnja za potrebe Igara bila je nerazdvojiva od "Projekta zaštite čovjekove sredine". Prije nego što se mogla prosjeći ijedna skijaška staza, grad je morao riješiti svoj stoljetni problem zimskog smoga.

Najvećim dijelom uz podršku Svjetske banke i lokalnih doprinosa izveden je veliki inženjerski zahvat: postavljen je gasovod dug 117 kilometara od Zvornika do Sarajeva. To je omogućilo prelazak gradskog grijanja sa uglja na gas i osiguralo da zrak bude čist kada pred sarajevska borilišta stignu svjetske televizijske kamere.

Radna snaga: profesionalci i brigade

Dok su složene inženjerske radove izvodile profesionalne jugoslavenske građevinske firme, duh Igara oličavale su omladinske radne akcije. Tokom ljeta 1980, 1981. i 1982. hiljade mladih dobrovoljaca iz cijele Jugoslavije, uz međunarodne grupe iz zemalja poput Francuske i Jordana, slile su se u Sarajevo.

Te "brigade" kopale su kanale za kablove, uklanjale stijene sa skijaških staza i uređivale lokalitete. Njihov rad prizivao je poslijeratnu epohu obnove, simbolizirajući kolektivni jugoslavenski napor da se Igre izgrade vlastitim rukama.

Borilišta: arhitektura, inženjering i "gradsko-planinski prsten"

Kompaktna logika kandidature oblikovala je i borilišta: dva glavna klastera, povezana cestama i pažljivo planiranim transportom.

Zetra: vodeći kompleks

Kompleks Zetra postao je središnje mjesto zatvorenih sportova i ceremonija. Projektovali su ga sarajevski arhitekti Lidumil Alikalfić i Dušan Đapa, a dvorana je bila izrazito moderna struktura s oko 8.500 sjedišta. Ugostila je glavna ledena takmičenja i služila kao važno ceremonijalno žarište.

Uz nju se nalazio i oval za brzo klizanje, koji je tada predstavljen kao reprezentativno borilište ne samo za grad nego i za cijelu regiju.

Planinski inženjering: kako je teren prilagođen Olimpijadi

Priprema planina značila je ispunjavanje međunarodnih standarda u uslovima teškog vremena i strmog terena.

• Bjelašnica (muško alpsko skijanje): poznata po surovom vremenu, Bjelašnica je bila "divlja" planina. Kako bi zadovoljili zahtjev za visinskom razlikom u spustu, inženjeri su na samom vrhu izgradili startnu rampu uklopljenu u planinski restoran. Skijaši su doslovno polijetali sa zgrade da započnu spust brzinom od oko 105 km/h.
• Trebević (bob i sanjkanje): svega nekoliko kilometara od centra grada, na Trebeviću je nastala betonska "zmija", staza za bob i sanjkanje. Da bi smanjili troškove i utjecaj na okoliš, organizatori su podigli zajedničku stazu za obje discipline, što je u to vrijeme bilo rijetkost. Uz zapadnonjemačko znanje projektovana je da bude jedna od najbržih i najsigurnijih na svijetu.
• Igman (nordijske discipline): na visoravni Igmana, poznatoj po mikroklimi na "tački ledišta", inženjeri su na Malom Polju podigli skakaonice od 70 i 90 metara. Projektovane su tako da se što prirodnije uklope u borovu šumu i maksimalno iskoriste postojeći nagib terena, uz što manje betona.

Hoteli, mediji i trajno stanovanje

U centru grada arhitekt Ivan Štraus projektovao je Holiday Inn, upečatljivu žutu kubičnu građevinu koja je služila kao sjedište MOK-a i "olimpijske porodice". Dok je na Zapadu riječ bila o hotelskom lancu standardnog tipa, u socijalističkom Sarajevu taj hotel predstavljao je novu razinu luksuza i otvorenosti prema zapadnom turizmu.

Umjesto privremenih domova, Olimpijsko naselje na Mojmilu i Novinarsko naselje na Dobrinji građeni su kao trajni stambeni kompleksi. U praktičnom potezu tipičnom za sarajevsku kandidaturu, hiljade tih stanova unaprijed su dodijeljene građanima, koji su u svoje nove domove useljavali čim sportisti i novinari odu.

Probna takmičenja: potvrda, pritisak i problemi

Do zime 1982. fizička preobrazba Sarajeva bila je uglavnom završena. Organizacioni komitet završio je 90% gradnje, što je iznenadilo skeptike koji su očekivali kašnjenja kakva su se često vezivala za regiju.

Kako bi pokazao da grad može savladati sve složenosti Olimpijade, SOOC je tokom sezone 1982/1983. zakazao iscrpljujući niz predolimpijskih takmičenja. To nisu bile obične revijalne priredbe, nego zvanične utrke Svjetskog kupa i prvenstava, osmišljene da pod pritiskom testiraju žičare, prevoz, mjerenje vremena, volonterske ekipe i rad medija.

Rani uspjeh Zetre

Prva velika provjera došla je u decembru 1982. sa Svjetskim juniorskim prvenstvom u umjetničkom klizanju. Održano u novootvorenoj Zetri, takmičenje je bilo trijumf organizacije i prezentacije. Predsjednik MOK-a Juan Antonio Samaranch, koji je prisustvovao otvaranju, pohvalio je borilište i primijetio da se rijetko viđa grad domaćin koji je toliko spreman tako daleko unaprijed. Led je bio dobar, dvorana topla, a elektronski sistem bodovanja radio je bez problema.

Planinski problemi i hitne korekcije

Dok su dvoranska takmičenja u Zetri tekla glatko, planinska borilišta prošla su kroz svojevrsno vatreno i ledeno krštenje. Zima 1983. donijela je ekstremne vremenske uslove koji su razotkrili opasne slabosti u projektovanju staza i logistici.

Bjelašnica: staza i logistika pod lupom

Na muškom alpskom Svjetskom kupu na Bjelašnici u januaru 1983. više problema izazvalo je ozbiljne kritike.

• Staza: kako bi spust učinili "dramatičnijim", projektanti su pred cilj izgradili jedanaest vještačkih hupsera. Skijaši su ih mrzili. Kanadska zvijezda Ken Read nazvala je stazu "smiješnom" i "opasnom".
• Pad: opasnost je postala stvarna kada je najbolji svjetski spustaš, Peter Mueller iz Švicarske, pri brzini većoj od 113 km/h naletio na jedan od vještačkih hupsera. Izbačen je u zrak, izgubio skiju i zadobio težak potres mozga, pa je evakuisan helikopterom.
• Logistika: vrijeme se smjenjivalo od toplog i raskvašenog do zaleđene magle. Kada je utrka odgođena, organizatori su pokušali prebaciti sportiste na nove letove, ali nisu uspjeli osigurati dovoljno mjesta, pa su neki takmičari ostali zaglavljeni na aerodromu.

Jahorina: vjetar, oprema i opasan transport

Sedmicu kasnije ženski Svjetski kup na Jahorini suočio se sa suprotnim problemom: previše nevremena. Vjetrovi od oko 121 km/h nosili su sve pred sobom, zatrpavali opremu za mjerenje vremena i izbacivali žičare iz rada.

Opasnost se nije završavala na stazi. Autobus koji je prevozio novinare skliznuo je s ledenog planinskog puta u provaliju. Srećom, nije bilo težih povreda, ali je to bio zastrašujući podsjetnik koliko je transport na planini rizičan.

Trebević: revizija sigurnosti i nužna rekonstrukcija

Staza na Trebeviću ugostila je takmičenja visokog nivoa, ali su međunarodni zvaničnici označili pojedine krivine kao nesigurne pri punim takmičarskim brzinama. Dijelovi su morali biti naknadno pregrađeni, što je bio skup i hitan posao koji je morao biti završen mnogo prije 1984.

Operativne lekcije i spremnost

Fizička gradnja bila je samo jedan dio domaćinstva. Probna sezona otkrila je i slabosti "meke infrastrukture": rutinu usluge, komunikaciju, dubinu kadrova i upravljanje posjetiocima.

Problemi u usluzi koje su bilježili gosti i mediji

Pored fizičkih rizika, probna takmičenja razotkrila su i ozbiljne pukotine u "mekoj" infrastrukturi Igara.

Dok su zgrade bile spremne, usluga je još bila nesigurna. Gostima su se gubile rezervacije. Nedostajalo je prevodilaca, a press centar se bez logičnog razloga usred dana znao zatvoriti na nekoliko sati, na veliko ogorčenje međunarodnih novinara.

Zapadni mediji nisu imali mnogo strpljenja. Evropski listovi objavljivali su naslove poput "Sorry-evo". Američki skakači su primijetili da lokalni sudije za vjetar na Igmanu djeluju neiskusno, što je u nordijskim disciplinama stvaralo osjećaj nepravičnih uslova.

Spremnost: Nema problema

Uprkos svim udarcima iz 1983, SOOC je u javnosti ostao nepokoleban. Organizatori su usvojili frazu "Nema problema" kao svoj moto.

Opasni hupseri na Bjelašnici su uklonjeni. Problematične krivine na trebevićkoj bob-stazi su preprojektovane. Hiljade vojnika mobilizovane su kao ručni uređivači snijega, spremni da staze tabaju nogama ako mašine zakažu.

Do kraja 1983. MOK je Sarajevo proglasio spremnim. Tehnički direktor Walther Troeger izvijestio je da, iako problemi u uslužnom dijelu još postoje, gradnja ide "u korak s planom".

Grad je izgradio pozornicu. Preživio je generalnu probu, koliko god da je bila nesigurna. Sada je Sarajevo čekalo podizanje zavjese, nadajući se da će se, kad svijet stigne, magla razići i da će svjetla ostati upaljena.