poslije

Kada je 19. februara 1984. ugašen olimpijski plamen, Sarajevo je u međunarodnoj javnosti već bilo slavljen kao domaćin "najbolje organizovanih" Zimskih olimpijskih igara u historiji. U decenijama koje su uslijedile, olimpijsko naslijeđe grada suočilo se s krajnostima turističkog procvata, potpunog fizičkog razaranja tokom opsade Sarajeva i dugog, složenog puta prema obnovi i kulturi sjećanja.

Vremenska linija na prvi pogled

  • 19. februar 1984.: svečanost zatvaranja održava se u Zetri; MOK Igre proglašava "divnim uspjehom".
  • 1984–1985.: novoosnovana agencija ZOI’84 bilježi gotovo 100.000 hotelskih noćenja u prvoj postolimpijskoj sezoni.
  • Maj 1992.: Zetra je granatirana i spaljena u ranoj fazi opsade Sarajeva.
  • Februar 1994.: predsjednik MOK-a Juan Antonio Samaranch vraća se u opkoljeni grad povodom desete godišnjice; proglašava se primirje.
  • 1995.: Dejtonski mirovni sporazum dijeli olimpijske planine između dva entiteta.
  • Mart 1999.: obnovljena Zetra ponovo se otvara uz međunarodno finansiranje.
  • 2002.: Bosna i Hercegovina podnosi neuspješnu kandidaturu za Zimske olimpijske igre 2010.
  • April 2018.: Trebevićka žičara, uništena tokom rata, potpuno je obnovljena i ponovo otvorena.
  • Februar 2019.: Sarajevo je domaćin Evropskog omladinskog olimpijskog festivala, čime se ponovo budi olimpijski duh.
  • Juni 2022.: zajednička kandidatura Barcelone i Sarajeva za Zimske olimpijske igre 2030. povučena je odlukom Španskog olimpijskog komiteta.
  • Februar 2024.: grad obilježava 40. godišnjicu Igara gala-programima i izložbama.

"Doviđenja, drago Sarajevo": neposredna ocjena

Uvečer 19. februara 1984. dvorana Zetra bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. Oko 8.500 ljudi okupilo se na svečanosti zatvaranja u atmosferi trijumfalnog olakšanja. Nakon klizačke egzibicije u kojoj su nastupili zlatni Jayne Torvill i Christopher Dean, ceremonija se držala strogog protokola, ali je nosila snažan emotivni naboj. Na led je izašlo četrdeset devet zastavonoša, počevši od domaćina Jugoslavije, a završavajući Velikom Britanijom.

Na sredini ledene plohe stajali su Branko Mikulić, predsjednik Organizacionog komiteta, i Juan Antonio Samaranch, predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta. Samaranch je Mikuliću uručio zlatni Olimpijski orden, najviše priznanje MOK-a, kao priznanje za Igre oslobođene bojkota i organizacionog haosa koji su obilježili neka prethodna izdanja. Njegove oproštajne riječi, izgovorene na srpskohrvatskom, odjeknule su gradom: "Doviđenja, drago Sarajevo."

Međunarodna presuda bila je trenutna i gotovo jednoglasna. Štampa koja je u Sarajevo mjesecima ranije došla sa skepsom prema jugoslavenskoj sposobnosti da ugosti takav događaj, odlazila je puna pohvala. Sportski urednik UPI-ja nazvao je Igre "besprijekornim", dok ih je francuski L’Equipe opisao kao "organizacijski podvig". I sama logistika odlaska bila je posljednji uspješno položen ispit: dan nakon ceremonije Sarajevski aerodrom opslužio je oko 70 letova i bez problema ispratio 10.000 gostiju i sportista.

Za domaćine je neposredni period nakon Igara bio vrijeme dubokog ponosa. Lokalni listovi, poput Oslobođenja, pisali su da je Sarajevo "položilo najveći ispit", naglašavajući kako su prava zlatna medalja događaja bili toplina i dobrota građana, taksisti koji su odbijali naplatiti vožnju, konobari koji nisu uzimali bakšiš i dobrovoljci koji su ručno čistili snijeg. Dok je olimpijski plamen ugašen na stadionu Koševo, u gradu je vladalo uvjerenje da je trajno zauzeo mjesto na karti velikih zimskih centara.

"Praznične" godine: turizam i gradsko naslijeđe (1984–1991)

Nakon svečanosti zatvaranja upravljanje novim gradskim objektima preuzela je novoformirana agencija ZOI’84. Njen zadatak bio je da olimpijska borilišta pretvori u održivu turističku ekonomiju, pa je Sarajevo agresivno reklamirano kao pristupačnija alternativa Alpama. Već u zimi 1984/85. ZOI’84 je u saradnji s državnim turoperatorima nudio all-inclusive ski-aranžmane, uključujući i let iz New Yorka, po cijeni od samo 598 dolara, otprilike upola manje nego sličan aranžman za Francusku ili Švicarsku.

Ta strategija je u početku davala rezultate. U prvoj postolimpijskoj sezoni agencija je zabilježila gotovo 100.000 hotelskih noćenja, pri čemu je više od polovine dolazilo od stranih turista. Igre su istovremeno duboko promijenile i navike samih Sarajlija. Prije 1984. zimski sportovi bili su privilegija manjeg kruga ljudi; do 1988. lokalno učešće, prema nekim procjenama, poraslo je pet puta. Hiljade građana kupile su skije, a zahvaljujući gradskom programu djeca iz sarajevskih škola mogla su besplatno koristiti olimpijsko klizalište u Zetri, pri čemu su troškovi djelimično pokrivani izdavanjem podrumskog prostora hladnjače.

I izvan sportskih borilišta Igre su gradu ostavile duboko urbano naslijeđe. U pripremama za 1984. Sarajevo je modernizovalo infrastrukturu, uključujući veliki projekt prelaska grijanja s uglja na plin, čime je znatno smanjen ozloglašeni zimski smog. Grad je dobio i modernizirani aerodrom, nove saobraćajnice i prepoznatljivi žuti Holiday Inn. Zamjenik gradonačelnika Ante Markotić kasnije je govorio da bi bez Olimpijade grad na takve zahvate "čekao još 20 godina".

Međutim, turistički procvat nije dugo trajao. Iako je 1985. donijela vrhunac stranih posjeta, već narednih godina broj gostiju počeo je padati kako je Jugoslavija ulazila u sve dublju ekonomsku krizu. Do kraja 1980-ih zemlja se suočavala s golemom inflacijom, koja je do 1989. dostigla oko 2.000 posto, i s rastućim vanjskim dugom. Iako su borilišta ostala aktivna i između 1984. i 1988. ugostila oko 40 međunarodnih događaja, održavanje goleme olimpijske infrastrukture postajalo je sve teže kako su politička i ekonomska stabilnost federacije počele pucati.

Pad u sukob: olimpijski lokaliteti kao ratište (1992–1995)

Kada je u aprilu 1992. izbio rat u Bosni i Hercegovini, geografija Olimpijade pretvorila se u geografiju opsade. Planine koje su nekad ugostile sportiste svijeta, Trebević, Igman, Bjelašnica i Jahorina, postale su strateške kote za artiljeriju i snajperske položaje.

Fizičko razaranje olimpijskog naslijeđa bilo je brzo i namjerno.

  • Zetra: u maju 1992, samo dva mjeseca prije Ljetnih olimpijskih igara u Barceloni, srpske snage granatirale su Zetru. Dvorana u kojoj je održano zatvaranje Igara izgorjela je do temelja. U sumornom obratu njene namjene, drvene stolice iz arene građani su spašavali i koristili za izradu kovčega za ratne žrtve. Pomoćni tereni oko dvorane pretvoreni su u improvizirana groblja jer je pristup tradicionalnim grobljima postao preopasan.
  • Bob-staza: Trebević, odmah iznad grada, postao je glavno artiljerijsko uporište bosanskih Srba. Betonska bob i sanjkaška staza pretvorena je u fortifikaciju, a u zavojima su probijane rupe iz kojih su snajperisti gađali grad.
  • Naselja: Novinarsko naselje Dobrinja, izgrađeno za međunarodnu štampu 1984, tokom rata postalo je "opsada unutar opsade". Odsječeni od ostatka grada, stanovnici zgrada u kojima su nekad boravili novinari trpjeli su glad i neprekidno granatiranje. I glavno Olimpijsko naselje na Mojmilu bilo je poprište teških borbi i znatnih razaranja.
  • Planine: na Igmanu su skakaonice i hotel Igman uništeni dok je planina postala jedini nesigurni put prema opkoljenom gradu. Nasuprot tome, Jahorina, domaćin ženskih alpskih utrka, cijeli rat ostala je pod kontrolom bosanskih Srba, a olimpijski hotel Bistrica korišten je čak i za sjednice Skupštine Republike Srpske.

Već do ljeta 1992. Olimpijski komitet Bosne i Hercegovine objavio je knjižicu Do You Remember Sarajevo? i ponio je na Igre u Barceloni. U njoj su jedna pored druge stajale fotografije savršenih borilišta iz 1984. i zadimljenih ruševina iz 1992.

Deseta godišnjica: primirje koje nije uspjelo (1994)

Februar 1994. označio je desetu godišnjicu Igara, jubilej koji je stigao u najmračnijim danima opsade. Samo nekoliko dana prije godišnjice granata je pala na pijacu Markale i ubila 68 civila. Uprkos nasilju, predsjednik MOK-a Juan Antonio Samaranch insistirao je da dođe u grad.

Stigavši 14. februara 1994, Samaranch je obišao ruševine Zetre. Svjedoci su kasnije govorili da, kada je stao na središte ledene plohe gdje je deset godina ranije s radošću zatvorio Igre, od emocija nije mogao progovoriti. MOK je tokom tadašnjih Zimskih igara u Lillehammeru pozvao na "olimpijsko primirje", ali iako je lokalno dogovoreno kratkotrajno zatišje, opsada se nastavila. Tokom te posjete Samaranch je dao svečano obećanje: olimpijski pokret obnovit će Zetru čim rat završi.

Obnova i podijeljene planine

Kraj rata 1995. donio je krhki mir, ali i olimpijsku infrastrukturu svedenu na ruševine. Dejtonski mirovni sporazum podijelio je zemlju, a s njom i njeno olimpijsko naslijeđe, na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku. To je značilo da su i planinska borilišta razdvojena: Bjelašnica, Igman i Trebević pripali su Federaciji, dok je Jahorina ostala u Republici Srpskoj.

Obnova Zetre

Dosljedan ratnom obećanju, Juan Antonio Samaranch snažno je podržao obnovu Zetre. Projekat je koštao oko 20 miliona dolara, od čega je MOK osigurao 11,5 miliona, dok su dodatna sredstva stigla od Grada Barcelone, Evropske unije i drugih međunarodnih donatora. Obnovljeni kompleks zvanično je otvoren u martu 1999. i ponovo je postao simbol otpornosti, domaćin velikih sportskih i kulturnih događaja, uključujući i Sarajevo Film Festival.

Uspon Jahorine

U drugom entitetu Olimpijski centar Jahorina krenuo je u agresivnu strategiju modernizacije. Neopterećena ratnim razaranjem i nivoom poslijeratnog duga koji je paralizirao ZOI’84 u Federaciji, Jahorina je privukla znatna vladina i strana ulaganja i počela se brendirati kao vodeći regionalni ski-centar.

Novija ulaganja uključuju vodeću gondolu koju je dizajnirao Pininfarina i mrežu novih žičara, među kojima je i "Trnovo", dovršen za sezonu 2024/2025, čime je kapacitet skijališta značajno proširen. Danas se smatra najmodernijim ski-centrom u zemlji.

Borbe ZOI’84: "nevidljiva" borilišta

Dok je Zetra obnovljena, oživljavanje planinskih borilišta u Federaciji pokazalo se mnogo složenijim. Državno preduzeće ZOI’84 teško se prilagođavalo tržišnoj ekonomiji. Godinama ga je paralizirala gomila nagomilanih dugova, blokirani računi i prevelik broj zaposlenih, često rezultat političkih imenovanja, a ne stvarnih potreba rada. Radnici su mjesecima ostajali bez plata, uslijedili su štrajkovi, a održavanje infrastrukture gotovo je stalo.

Ipak, najveća prepreka obnovi nije bila samo novac, nego i birokratija. Ključni olimpijski lokaliteti decenijama su ostali zaglavljeni u pravnom vakuumu, što je onemogućavalo ozbiljna ulaganja:

  • Problem zemljišnih knjiga: velika ulaganja traže jasno vlasništvo, ali bob-staza na Trebeviću i skakaonice na Malom Polju nikada nisu pravilno upisane u zemljišne knjige. Betonska bob-staza pravno se vodi kao "šuma", a skakaonice su ostale u neriješenim imovinskim odnosima s Općinom Hadžići. Pošto ZOI’84 nije imao čisto vlasništvo na papiru, pravno nije mogao raspisivati tendere za obnovu.
  • Bjelašnica: uprkos svemu, na Bjelašnici je ipak bilo pomaka. U početku je napredak bio spor jer su prioritet bili deminiranje i popravka ski-liftova, ali je oko 2020. počeo ozbiljan investicijski ciklus modernizacije planine. Nova uprava fokusirala se na finansijsku konsolidaciju i postavljanje savremene šestosjedne žičare te opsežnog sistema za osnježavanje vrijednog više od 11 miliona KM, kako bi zimska sezona bila sigurnija.
  • Hotel Igman: možda najmoćniji simbol poslijeratne stagnacije je hotel Igman. Nekada brutalističko arhitektonsko čudo koje je dominiralo platoom Velikog Polja, od 1993. stoji kao šuplji, vatrom pocrnjeli kostur. Nakon trinaest neuspjelih pokušaja privatizacije ruševine, ZOI’84 ga je konačno uspio prodati u februaru 2022. konzorciju investitora "The Place" za 5,1 milion KM. Uprkos obećanjima o revitalizaciji, početkom 2026. na terenu još nije bilo nikakvog fizičkog pomaka. Lokalitet je ostao hotel-duh, zarobljen u birokratskom limbu.

Kandidatura za 2010.

U smjeloj namjeri da sportom ponovo poveže zemlju i ubrza obnovu, Olimpijski komitet Bosne i Hercegovine podnio je kandidaturu za domaćinstvo Zimskih olimpijskih igara 2010. Taj potez mnogi su doživljavali prvenstveno kao simboličan, pokušaj da se, kako je jedan zvaničnik rekao, "ljudima skrenu misli s rata".

Ali stvarnost podijeljenog političkog sistema, razorene ekonomije i još uvijek neobnovljene infrastrukture značila je da kandidatura nije imala stvarne šanse. MOK nije ni uvrstio Sarajevo u uži izbor, a Igre su dodijeljene Vancouveru. Ipak, sama kandidatura pokazala je da nostalgija za 1984. i dalje postoji kao rijetka zajednička tačka preko svih etničkih linija.

EYOF 2019: trijumf zajedništva

Ne obeshrabreni neuspjehom kandidature za Igre 2010, lokalni organizatori usmjerili su ambicije prema sljedećoj generaciji sportista. Olimpijski komitet Bosne i Hercegovine vidio je omladinski festival ne samo kao sportski događaj nego i kao sredstvo za popravljanje ratom oštećene infrastrukture i političkih podjela. Taj pristup konkretizovan je kroz kandidaturu za Evropski omladinski olimpijski festival, EYOF.

Put do 2019.: strateška zamjena

Put do domaćinstva nije bio pravolinijski. Olimpijski komitet BiH prvobitno je konkurisao za izdanje 2015, ali je tijesno izgubio od austrijsko-lihtenštajnske kandidature, za samo jedan glas. Potom je ponovo kandidovao Sarajevo i Istočno Sarajevo i u decembru 2012. dobio domaćinstvo za izdanje 2017.

Kako se 2017. približavala, projekt je zapao u ozbiljne teškoće. Do juna 2015. Evropski olimpijski komiteti izrazili su veliku zabrinutost zbog sporih priprema i nedovoljne političke i finansijske podrške različitih nivoa vlasti. Suočeni s mogućnošću da domaćinstvo bude oduzeto, organizatori su posegnuli za diplomatskim rješenjem: zamjenom termina.

Turska, odnosno Erzurum, trebala je biti domaćin izdanja 2019, ali je bila spremna preuzeti organizaciju ranije. U duhu olimpijske solidarnosti postignut je dogovor da se termini zamijene. Erzurum je uspješno organizovao EYOF 2017, a Sarajevo i Istočno Sarajevo dobili su još dvije godine da konsoliduju resurse, osiguraju garancije vlasti i dovrše infrastrukturne projekte. Zvanični aneks kojim je zamjena potvrđena potpisan je u Pragu u novembru 2015, čime je novi termin festivala postavljen u februar 2019.

Povratak olimpijskog plamena

Festival je održan od 10. do 15. februara 2019. Bio je to historijski trenutak, jer se olimpijski plamen vratio na isti stadion Asim Ferhatović Hase prvi put nakon 35 godina. Svečanosti otvaranja prisustvovalo je više od 25.000 gledalaca, a "Plamen mira" upalila je Larisa Cerić, najtrofejnija bosanskohercegovačka džudistkinja.

Na događaju je učestvovalo 46 nacionalnih olimpijskih komiteta, sa 911 sportista i više od 500 službenih članova timova. Takmičenja su održana u osam sportova na borilištima koja su za tu priliku bila obnovljena ili modernizovana:

  • Alpsko skijanje: Jahorina i Bjelašnica
  • Biatlon: Dvorišta
  • Skijaško trčanje: Veliko Polje (Igman)
  • Hokej na ledu: Olimpijska dvorana Zetra
  • Umjetničko klizanje i short track: Skenderija
  • Curling: Pale (dvorana Peki)
  • Snowboard: Bjelašnica

Festival je ocijenjen kao veliki uspjeh. Maskota Groodvy, stilizirana grudva snijega, postala je simbol radosti, a u decembru 2019. projekat EYOF Sarajevo i Istočno Sarajevo dobio je Peace and Sport Award za "diplomatsku akciju godine". Nagrada je prepoznala njegovu ulogu u podsticanju saradnje između dva grada i u promovisanju mira i pomirenja u složenom političkom ambijentu.

Savremeno sjećanje: obnova, nova upotreba i svježa energija

U 21. stoljeću sarajevsko olimpijsko naslijeđe prestalo je biti samo priča o gubitku i postalo priča o aktivnom preoblikovanju. Iako su ožiljci 1990-ih još vidljivi, nova generacija građana, sportista i međunarodnih zaljubljenika ponovo preuzima ta mjesta i pretvara ih u prostore obrazovanja, adrenalina i povratka ozbiljnog sporta.

Ponovno povezivanje grada

Jedan od najdubljih simbola tog oporavka bilo je ponovno otvaranje Trebevićke žičare u aprilu 2018. Uništena na početku opsade, nova žičara simbolično i fizički ponovo je povezala centar grada s planinom koja je nekad služila kao artiljerijsko uporište. U znak poštovanja prema naslijeđu iz 1984. pet novih kabina obojeno je u boje olimpijskih krugova i za samo nekoliko minuta vraćalo je turiste i Sarajlije na vrh.

Nada zvana Barcelona (2030)

Godine 2022. Sarajevo se nakratko našlo vrlo blizu povratka na olimpijsku pozornicu u sklopu zajedničke kandidature s Barcelonom za Zimske olimpijske igre 2030. Plan je uključivao potpunu obnovu trebevićke bob-staze i skakaonica na Malom Polju za klizačke i nordijske discipline, jer Španija nije imala takvu specijaliziranu infrastrukturu. Međutim, kandidatura je u junu 2022. povučena zbog političkih neslaganja između španskih regija Katalonije i Aragona, a planovi za obnovu sarajevskih ikona još jednom su ostali na čekanju.

Život se vraća bob-stazi

Betonska staza na Trebeviću, iako se službeno vodi kao "šuma", doživjela je iznenađujući povratak kroz inicijative odozdo.

  • Adrenalin i točkovi: potencijal staze za sportove bez leda prepoznat je još 2007. kroz Red Bull Hot Run, kada su elitni roleraši jurili betonskim koritom brzinama blizu 95 km/h.
  • Sanjkaška ekipa: u godinama koje su uslijedile stazu su održavali lokalni sanjkaši, predvođeni bivšim olimpijcem Senadom Omanovićem i mladim sportistom Mirzom Nikolajevom. Ručno su uklanjali zaraslu vegetaciju i krpili beton kako bi ljeti mogli trenirati na sankama s točkovima. Njihova prkosna odanost sportu ovjekovječena je u dokumentarnom filmu The Track iz 2025, koji prati njihovu borbu da se takmiče na svjetskom nivou bez zaleđene domaće staze.
  • Muzej na otvorenom: 2025. staza je dobila novu dimenziju zahvaljujući češkom entuzijasti Mirku Tomašeku. Šokiran nedostatkom informacija na lokalitetu, postavio je duž trase niz edukativnih tabli. Taj "muzej na otvorenom" uz pomoć QR kodova i audio vodiča posjetioce upoznaje sa slavom 1984, ratnim razaranjem i otpornošću grada, kako lokalitet ne bi bio samo površina za grafite nego i historijska lekcija.

Novi izazovi na Igmanu

Iako skakaonice na Malom Polju već decenijama nisu domaćin zimskih takmičenja, pronašle su novu, iscrpljujuću namjenu. Godine 2021. i 2022. lokalitet je ugostio Red Bull 400, međunarodnu utrku u kojoj takmičari sprintaju 400 metara uzbrdo uz strmo doskočište olimpijske skakaonice. Time je uspavani spomenik pretvoren u mjesto testa izdržljivosti i privukao je stotine učesnika.

Povratak vrhunskih utrka na Bjelašnicu

Možda je najznačajniji korak u vraćanju Sarajeva na mapu ozbiljnih zimskih sportova napravljen na Bjelašnici. Nakon višemilionskih ulaganja Kantona Sarajevo i ZOI’84 u osnježavanje i vertikalni transport, planina je ponovo dostigla stroge standarde Međunarodne skijaške federacije. Posljednjih godina Bjelašnica je bila domaćin FIS Europa Cupa u superveleslalomu, čime se vrhunsko međunarodno muško skijanje vratilo na olimpijsku planinu prvi put od kasnih 1980-ih.

Zimske olimpijske igre 1984. suštinski su promijenile Sarajevo, pretvorivši ga iz regionalnog centra u globalni brend i ostavivši mu fizičko naslijeđe koje je omogućilo da funkcioniše kao savremena metropola. Danas je to naslijeđe evoluiralo. Više ga ne određuju samo nostalgija za 1984. ili tragedija 1990-ih, nego dinamična "kultura sjećanja" u kojoj se ruševine prenamjenjuju, međunarodne utrke vraćaju, a olimpijski duh postaje otporan temelj budućnosti.